Tvoji radovi su monumentali, teški, zahtevni za produkciju. Šta te privlači, izaziva, da se upuštaš u produkciju toliko zahtevnih radova koji sa sobom nose izazove tehničke izrade?
– Rat u Jugoslaviji je dosta uticao na moj stav prema umjetnosti i vrijednosti predmeta. Moja porodica nema nikakvih materijalnih uspomena iz doba Jugoslavije jer se sve izgubilo tokom rata u Sarajevu. Odrasla sam bez tih repera koji definišu naš identitet i porijeklo. Hranila me ambicija prema zanatu i majstorstvu, iako sam žena. Monumentalnost i težina omogučava mojim radovima da budu na neki način u dodiru sa neuništivim.
Koje su tvoje najčešće teme?
– Moji radovi ispituju šta znači ‘granica’, bilo da su geografske, religijozne, kulturološke, političke ili etničke granice. Koncept ‘transgresije’ se danas dovodi u pitanje u ovo vrijeme razaranja i nemogućeg mira. Čovječanstvo se hiljadama godina razvijalo kroz sukobe i mržnju susjeda. Kroz umjetnost, istražujem mjesto politike, socijalnih i kulturoloških vrijednosti. Da li je umjetnost u stanju da kreira nove prostore za dijeljenje uprkos naših razlika?
Na relaciji si Beograd-Pariz, koji su tvoji gradovi. Gde se osećaš kao kod kuće?
-To su dva grada koja su mi uvijek bila blizu k srcu. Za sada radim u Parizu i u Beogradu, ali svijet je širok, ko zna šta me čeka sutra?
Slobodu najviše nalazim u koferu, tamo gdje ne moram nigdje da pustim korijen.